PREDGOVOR KUSTOSA O IZLOŽBI:

 

Pitanje prolaznosti je najstarije pitanje, a vezano je uz razmišljanja o vremenu i prostoru. Naime, vrijeme je koncept koji je zbunjivao ljude godinama. Stoljećima je predmet rasprave među filozofima, ali je i pitanje koje se barem jednom u životu javlja kod svakog čovjeka. Prolaznost vremena glavni je aspket ljudske sudbine. Neuhvatljivo i neshvatljivo, vrijeme je nešto što ne možemo vidjeti, dodirnuti ili osjetiti, a ipak upravlja našim životima. Svoje postojanje mjerimo kroz vrijeme i njime organiziramo svoje aktivnosti. Međutim, ideja vremena nije ograničena samo na fizički svijet. Ima i filozofsku i metafizičku dimenziju.

Prema Rousseau vrijeme je pokretna slika nepomične vječnosti. Takav koncept sugerira da vrijeme nije samo mjera promjene, već je i prikaz nečeg vječnog. To implicira da postoji nešto izvan fizičkog svijeta što je vječno i nepromjenjivo, a vrijeme je način predstavljanja te vječne stvarnosti u fizičkom svijetu. Vrijeme kao takvo je vječno, možemo reći da i ne postoji, stvorio ga je čovjek kako bi odredio svoje postojanje.

Njemački filozof, Martin Heidegger, tvrdio je da je vrijeme prikaz našeg postojanja te nam omogućuje da budemo svjesni svoje smrtnosti. Vjerovao je da svijest o vremenu daje smisao i svrhu našem životu. Putem tzv. hermeneutike činjeničnosti Heidegger je došao uvida da čovjekov bitak ili postojanje u svijetu bitno obilježava briga (Sorge) za vlastiti bitak odnosno njegovu konačnost. Suočen s tom brigom, čovjek iskušava vremenost (Zeitlichkeit) svoje egzistencije i ona u tom pogledu ima najdublji ontologijski smisao kao bit sveukupnoga hermeneutičkog iskustva.  Pitanje izgubljenosti čovjeka kroz gubljenje kontakta s bitkom, važno je pitanje Martina Heideggera, jer je osvijetlio otuđenost čovjeka od vlastite biti.

To pitanje svih pitanja, Želimir Fišić uprizorio je u seriji radova koje je nazvao „Vanishing Point“.

Implicitno, sam naziv ove serije govori nam o pokretačkoj ideji umjetnika koja stoji iza ovih radova koji čine jedan zaokružen ciklus, a sadržana je u riječi nestajanje. Nestajanje, prolaznost života nešto je što čovjeku ne da mira već stoljećima. Upravo zato, iako autorefleksivno, slikarstvo Želimira Fišića progovara o pitanju koje muči svakog čovjeka.

U radovima je stalan motiv prolaznika, ljudske figure koja kao da se zatekla usred postapokaliptičnog prizora. Taj prizor čine eksterijeri gradilišta, automobilske i brodske olupine, prometna infrastruktura. Sam prolaznik nemoćan je usred zatečenog stanja te kao da niti ne pripada svijetu u kojem se trenutno našao. Taj svijet nije njegov svijet već kao da je dio nekog paralelnog svemira, u kojem supostoje on – prolaznik i vrijeme, koje kao da je stalo. Prizori pomalo podsjećaju na negativ fotografije, gdje slika još uvijek nije konačna, već je to neki međuprostor ili prostor međuslike. 

Umjetnik taj dojam postiže crtežom na tamnoj monokromnoj pozadini. Suprotstavljajući akromatske boje – crnu boju pozadine i bijelu boju te tonove sive boje od kojih je izgrađen crtež – umjetnik kao da gradi svijet otuđenosti u kojem je sve stalo i sada je to onaj Rousseaov svijet nepomične vječnosti. Sam umjetnik, ponegdje prikazan u formi autoportreta kao da u tom trenutku postaje svjestan svoje prolaznosti, no to je nešto na što on nikako ne može utjecati i ne preostaje mu ništa drugo nego bivati.  Perspektivnim skraćenjima crtež sugerira postojanje prostora. To je arhitektonski crtež, sastavljen od pomno izvučenih tankih linija od kojih su sastavljeni eksterijeri i interijeri tvorničkih zgrada, gradilišta, prometna infrastruktura, poput nekakvih kostura čime dodatno naglašava trošnost i krhkost materijala.

Za razliku od ambijenta u kojem se nalaze, likovi su prikazani u boji, i to najčešće u zagasito crvenoj (ciglastoj) boji. Ista boja pojavljuje se i u obliku horizontalnih traka koje presijecaju ili odvajaju dijelove kompozicije te dodatno pridonose dimenziji prostornosti. To postiže i kombiniranjem tehnika – kolažiranjem, lakiranjem i različitim tehničkim obradama slikarskog platna – čime stvara teksturalnost površine.

Na većini kompozicija pojavljuje se i motiv sunca. Po svojoj prirodi najistaknutiji nebeski fenomen, sunce u raznim kulturama i religijama predstavlja život, nešto što uništava tamu i osvjetljava mrak te uništava zlo. Fišićevo sunce ne obasjava i ne osvjetljava. Vrlo tankim, krhkim linijama, poput niti povezano je s objektima na tlu te uz likove prolaznika predstavlja jedini trag ljudskog života u takvom neprijateljskom okruženju.

Zaključno, vrijeme je koncept koji je stoljećima intrigirao ljude. Ono velikim dijelom upravlja našim postojanjem, bilo u doslovnom ili figurativnom smislu. S vremena na vrijeme, kada postanemo svjesni njegove prolaznosti i vlastitog nestajanja, vrijeme kao da stane. Takav dojam ostavljaju radovi Želimira Fišića te nam ne preostaje ništa drugo nego stati pred njih i još jednom razmisliti o vlastitoj prolaznosti.
 

Diana Ososlija