Otvorenje izložbe "Tri lica fotografije" troje autora: Ane Vuko, Antonija Pozojevića i Domena Marinčiča i u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjentika Istok, održat će se u petak, 6.10. s početkom u 19.30 sati u Galeriji "KAT" Kulturnog centra Osijek. Izložba ostaje otvorena sve do 27. listopada, a ulaz je slobodan. 

Ako riječ fotografija prevedemo na hrvatski jezik dobit demo riječ „svjetlopis“ (na grčkom jeziku riječ photos znači „svjetlo“, a graphein znači „pisati“). Pisati svjetlom, ustvari, zapisati svjetlo na neki medij oduvijek je bila želja umjetnika.

Tri lica fotografije izložba je troje autora, Ane Vuko, Antonia Pozojevića i Domena Martinčiča, koji se predstavljaju serijama fotografija, pristupajući pritom mediju fotografije svako na drugačiji način. Koristeći raznovrsnost potencijala medija fotografije, svako od autora donosi različite senzibilitete koje su ugradili u trajnu sliku.

Autorefleksivnom serijom fotografija naziva Južina, ANA VUKO progovara o vlastitom identitetu. Već iz naziva serije da se naslutiti kako su pitanja identiteta povezana s mjestom podrijetla same autorice. Naime, ako bismo definirali riječ južina, bilo bi to stanje vremena na Jadranu kad puše jugo i kad se zbog visoke vlage i vjetra ljudi osjećaju nelagodno. Iako već desetak godina živi u Zagrebu, autoricu prije svega određuje mjesto njezina podrijetla – Split. No, udaljavanjem od mjesta odakle potječemo ponekad gubimo doticaj s onim što nas je nekada određivalo i po čemu smo prepoznatljivi. Jezik, odnosno govor osnovni je oblik komunikacije te slušajući nekoga možemo odrediti i njegovu geografsku pripadnost. Tu određenost, odnosno pripadnost Vuko je postepeno izgubila. Kako sama kaže, nekoliko puta je opomenuta da u govoru nedovoljno koristi autohtono narječje te da time gubi vlastiti identitet. Osjećaj pripadnosti nekome ili nečemu težnja je svakog pojedinca, pa je ne toliko strah od gubitka istog, koliko težnja za propitivanjem Ja u odnosu na mjesto/druge, ono što je ishodište serije fotografija Ane Vuko. Služeći se medijem fotografije, autorica nastoji odgovoriti na pitanje Tko sam?; Što je to što me određuje? Fotografirajući mjesta osobne važnosti Vuko nam donosi djeliće Splita koji nam nisu niti bliski niti prepoznatljivi. Mjesta su to u gradu koja su na ovaj ili onaj način utkana u njezinu memoriju i njezino biće ili će to tek postati u procesu otkrivanja vlastitog Ja. Pritom fotografsko bilježenje nije unaprijed određeno niti je motiv pomno biran. Postupak fotografiranja je intuitivan i odraz je unutarnjeg iskustva grada same autorice. Nepredvidljivost u izboru motiva upravo je ono što ovu seriju čini jedinstvenom. Tražeći sebe, autorica je pronašla motiv, ili je motiv pronašao nju, pri čemu je neupitna utkanost podrijetla u vlastiti identitet. No, načelo identiteta prema Aristotelu glasi: „Identitet samosvijesti razumijeva da ona u različitim razdobljima svojega razvoja zapravo nije nikakav identitet, već kontinuitet ili razvoj u kojem se naknadno očituje identitet Ja“. Sukladno tome, u seriju fotografija Južina, Ane Vuko utkani su njezino mjesto podrijetla, mjesto u kojem trenutno živi te događaji i ljudi koji ta mjesta čine, a sukladno tome dio su njezinog Ja.

Pitanja identiteta okupiraju i DOMENA MARTINČIĆA. U pet fotografskih serija Glave, Autoportret, Crne kutije, Crni portreti i 3D, drugačijim pristupom, odnosno odabirom fotografske tehnike i različitim oblicima prezentacije, autor istražuje mogućnosti medija.
U seriji fotografija Glave prikazano je osam portreta srednjoškolaca. Portreti su prikazani na bijeloj pozadini te je samim time čitav fokus na njima. Bjelina pozadine iz koje izranjanju glave, snažno potencira kontakt oči u oči s prikazanim osobama, te nam se čini kao da nakon dužeg promatranja te osobe poznajemo, ili se u njima barem prepoznajemo. Oni u odnosu na mi. Portret na bijeloj pozadini vraća nas u djetinjstvo, kada smo se fotografirali za školski godišnjak ili tome slično. Serija fotografija tako prikazuje određenu nesvjesnost samih subjekata koji se nalaze na početku odrastanja, a u kojima možemo prepoznati izgubljene verzije sebe trajno zabilježene u portretima srednjoškolaca.

Pitajući se jedno od vječnih pitanja Tko sam ja?, autor je svoju fotografiju prenio na web stranicu koja koristi sofisticirani algoritam prepoznavanja lica i podatkovnu bazu fotografija s društvenih mreža kako bi pronašla sličnosti sa osobom na fotografiji. Autoportret rad je koji se sastoji od prikupljenih fotografija od kojih je autor izradio knjižicu ili flip-book, koja ovisno o načinu listanja potvrđuje ili opovrgava identitet osobe. Polaganim listanjem možemo ustanoviti razlike u fotografijama, dok se brzim listanjem sva lica stapaju u jedno. Poigravajući se našom percepcijom i korištenjem optičkih igri, Martinčič nas tjera da se zapitamo isto pitanje. Tko smo? U svijetu u kojem se sve ubrzano mijenja, koliko se mijenja slika nas samih, u vlastitim očima i u očima drugih?

Serijom od deset portreta naziva Crne kutije, Martinčič prikazuje svoju obitelji dok gleda televiziju. Involviranost promatrača ključna je kako u ostalim tako i u ovome radu, gdje da bi vidio fotografiju, promatrač mora pogledati kroz rupu u kutiji. Pritom je kutiju potrebno usmjeriti ka izvoru svjetla, jer  samo na taj način možemo vidjeti fotografiju. Po učinjenom, susrećemo se licem u lice s portretiranom osobom. Čitamo njihove ekspresije kao svoje, upoznajemo se s njima i postajemo dio crne kutije.

Crni portreti prikazuju pet članova obitelji autora. Fotografirajući ih s iznimno niskom ekspozicijom na granici vidljivog autor je želio postići efekt blijeđenja sjećanja. Crnina na fotografijama dodatno je potencirana printom fotografija na sjajnom papiru.

Prema definiciji, fotografija je postupak dobivanja trajne slike objekta djelovanjem elektromagnetskoga zračenja (najčešće svjetlosti, tj. vidljivog dijela spektra) na fotoosjetljivu podlogu; također i pojedinačna slika dobivena tim postupkom. Upravo je to ono što je Martinčič odlučio napraviti kada je fotografirao prijatelje i prostore u kojima je boravio u mjestu studiranja, Zagrebu. Zadržati ih u sjećanju, ali i materijalizirati ih u fotografiji. Učinio je to na način da ih je fotografirao u 3D, po čemu je serija i dobila naziv. Posebnost 3D fotografije je u tome što se osjećamo kao dio fotografije te se barem na kratko možemo vratiti među ljude i u prostore koji su nekada bili dio nas. To je ono što Martinčič čini, želi zadržati sve ono što je dio njega i njegova identiteta, bilo to sjećanje na mladenaštvo, obitelj, prijatelje ili mjesta na kojima je boravio i koja su ga odredila i oteti ih zaboravu.

Trajnost nestajanja ANTONIO POZOJEVIĆ ovjekovječio je u seriji fotografija pod nazivom Mrtva priroda. Naizgled dijametralno suprotne – riječi trajnost i nestajanje – postaju sinonim ove serije fotografija. Sam naziv serije otkriva motiv koji se krije iza nje. No, autor temi pristupa na u potpunosti netradicionalan način. Eksperimentirajući medijem fotografije i mogućnostima koje mu ona pruža Pozojević stvara vlastite mrtve prirode. Naime, snimajući velikoformatnom kamerom autor koristi negativ fotografije, koji potom uvećava i dobiva printeve velikih dimenzija i visoke razlučivosti. Fotografije sa prikazima životinja u različitim fazama raspadanja time dobivaju u potpunosti nadrealan senzibilitet. Prizori raspadanja ne izgledaju niti strašno niti odbojno. Upravo suprotno, oni poprimaju kontemplativni karakter i pozivaju promatrača na postepeno otkrivanje definicija i značenja koji se kriju iza samog rada. Kontrasti tamnih i svijetlih dijelova kompozicije, kao osnovna svojstva negativa ovoj seriji fotografija daju ekspresivnost medija grafike. Sam motiv nije ključan element ove serije fotografija. Ono po čemu je rad ovog autora poseban nije njegova tematska određenost, nego je to izbor kompozicije i poznavanje medija fotografije u toj mjeri da je korištenjem negativa i obradom istoga stvorio seriju fotografija kroz koju se mrtva priroda manifestira kroz mnoštvo oblika i tekstura zbog kojih prizori djeluju gotovo apstraktno. Time je proces raspadanja prikazanih životinja sveden na minimum, možemo reći da ih je autor na neki način preparirao ili zaštitio od raspadanja i potpunog nestajanja i u formi uvećanog negativa sačuvao u približno izvornom obliku i veličini.

Naposljetku, izložba Tri lica fotografije priča tri različite priče, troje različitih autora koji pritom koriste isti medij – medij fotografije. Koristeći svu ekspresivnost ovog medija, svatko od njih daje nama kao promatračima da iz trajnih zapisa fotoobjektiva poslušamo što nam imaju za reći, jer riječima poznatog fotografa Roberta Franka: „Oči moraju naučiti slušati prije gledanja“.

Izložba je otvorena do 27. listopada svaki dan od 7-22 sata u Galeriji "KAT" Kulturnog centra Osijek, uz slobodan ulaz.