U Galeriji Kulturnog centra u utorak, 15. listopada s početkom u 19.00 sati bit će otvorena nova izložba pod nazivom "Prostorna putovanja" kojom će se predstaviti tri umjetnice, tri putovanja i jedna konstanta koja ih povezuje – kretanje. Iva Muškić, Ida Bugarić Đuka i Suzana Ososlija eksperimentirajući s tradicionalnim medijem grafike i kombinacijom novih medija utiskuju kretanja - u podlogu, papir i zapis.
Izložba ostaje otvorena do 26. listopada 2024. godine.
Ulaz je slobodan.
Organizator izložbe je: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Istok
O UMJETNICAMA I IZLOŽBI:
Tekst napisala: Diana Ososlija
Iva Muškić predstavlja se radovima ciklusa naziva „Zona 45° 17ʼ 28” S 18° 48ʼ 04” I“. Ciklus se sastoji od mape fotografija i deset crteža olovkom, te radovima iz serije „Sve što je nekad bilo trava sad je beton“, koji se tematikom nadovezuju na radove iz ciklusa Zona. Radovi ciklusa „Zona 45° 17ʼ 28” S 18° 48ʼ 04” I“ inspirirani su filmom Stalker, Tarkovskog koji istražuje teme poput prirode stvarnosti, ljudskog stanja, vjere i ograničenja ljudskih želja. Prolazeći kroz fizičke i metafizičke izazove Zone, likovi iz filma suočavaju se s psihološkim i egzistencijalnim dilemama. Muškić prolazeći kroz fizički prostor Zone, odnosno kroz mjesto njezina odrastanja, Vinkovce, čije koordinate stoje u nazivu ovog ciklusa radova, prelazi u metafizički prostor. Metafizika kao temeljna filozofska disciplina raspravlja o onome što prelazi osjetilno iskustvo, o onom nadosjetilnom, prekosvjetnom, posebičnom i transcendentnom. U tom smislu možemo reći kako se prolazeći fizičkim prostorom, unutar umjetnice događaju emocionalna previranja, koja nadilaze ovozemaljski prostor, prostor grada i transcediraju u prostor teže spoznatljivog, nutarnjeg. Mapa fotografija nastala tehnikom polaroid transfera, kao i crteži olovkom naziva „Zona 45° 17ʼ 28” S 18° 48ʼ 04” I“, te grafike iz serije „Sve što je nekad bilo trava sad je beton“ prikazuju mjesta unutar grada i napuštene objekte, koji su nekoć imali važnu ulogu u životu umjetnice ili njoj bliskih osoba. Tehnikom polaroid transfera, motivi s fotografija se izobličuju, pa na taj način umjetnica dobiva distorzirane slike onoga što je nekada bilo. Ostaju samo sjećanja na mjesta i objekte koji su definirali umjetnicu. Mjesta su to sreće, no kao što je i sreća kratkotrajna, tako i mjesta i objekti koji tu sreću znače, prolaskom vremena, mijenjaju se ili pak u potpunosti nestaju. Radovi ova dva ciklusa na taj način postaju čuvari sjećanja i uspomena na sreću.
Suzana Ososlija predstavlja se knjigom umjetnika koja je spoj grafičkih listova koji sadrže grafičke tehnike dubokog tiska te alternativne metode fotografije, cijanotipije, te četiri grafička lista. Knjiga umjetnika naziva „Poaceae“, prostorno je putovanje umjetnice, koje započinje kretanjem u stvarnom prostoru i fotografskim bilježenjem istog. Tijekom tog putovanja događaju se spoznajni procesi unutar umjetnice, te fotografsko bilježenje postaje inicijator unutarnjeg putovanja. Glavni motiv fotografija je krajolik, odnosno motivi šume, poput biljaka, grana, lišća i vode. Koristeći se tehnikom cijanotipije, umjetnica prenosi motive s fotografija na papir, na koje zatim intervenira koristeći grafičke tehnike dubokog tiska: slijepi tisak, bakropis, akvatinta. Motivi krajolika na taj način nisu više samo prikaz određenog mjesta, već upisivanjem linija i apstraktnih oblika pomoću različitih grafičkih tehnika, postaju svojevrstan zapis emocije koju to mjesto stvara. Time, putovanje koje započinje kretanjem krajolikom, odnosno prirodom, a koje postaje svojevrsno istraživanje sebe, odnosno umjetnice, završava kao spoznajni proces, materijaliziran u knjizi umjetnika. Kretanje, kako u radu Ive Muškić, tako i u radu Suzane Ososlije nije samo fizičko kretanje prostorom grada ili prostorom šume. Fizičko kretanje pokretač je unutarnjeg kretanja, prostornog putovanja u dubinama podsvijesti. U fizičkom smislu, stvarna mjesta, mjesta su kojima se ove umjetnice kreću, dok se u metafizičkom smislu ta mjesta kreću kroz njih.
Kretanje je osnovni motiv i u radu umjetnice Ide Bugarić Đuka. Umjetnica se predstavlja nizom grafičkih otisaka koji su rezultat istraživanja tradicionalne i digitalne grafike. Seriju radova „Pseudopodije“ čine radovi u tehnici bakropisa, a osnovni motiv čine raznoliki oblici koji podsjećaju na izgled amebe. Naziv je dobila po fenomenu koji se događa prilikom kretanja ameba. Naime, kretanjem dolazi do promjene oblika tijela amebe, prilikom čega se stvaraju posebni izdanci ili lažne nožice - pseudopodije. Slobodan raspored apstraktnih oblika na površini papira, koji su u jednom trenutku samostalni, dok u drugom izrastaju jedan iz drugoga, sugeriraju kretanje i metafora su za rast. Rastu je istovjetna promjena, promjena apstraktnih oblika na grafici, ili promjena unutar čovjeka. Rorschachove pseudopodije naziv je umjetničke knjige koja se tematski nadovezuje na seriju bakropisa. Knjiga se sastoji od fotografija bakropisa, koje su digitalno obrađene i potom printane na grafofoliju. Listanjem knjige postiže se efekt kretanja apstraktnih oblika, čime motiv kretanja poprima sasvim novu dimenziju. Posljednji rad ovog ciklusa naziva „Praeparatus“ sastoji se od četiri grafička otiska u tehnici bakropisa, koji čine jedan poliptih. Naziv rada inspiriran je latinskom riječju praeparatus koja znači unaprijed pripravljen. Inspiraciju za rad umjetnica ponovo pronalazi u svijetu ameba. Preaparatus je, u ovom smislu, grafički otisak, odnosno umjetnički rad kao unaprijed pripravljen mikroskopski preparat, koji je dan na promatranje, nama promatračima. U slučaju umjetnice Ide Bugarić Đuka, prostorno putovanje možemo tumačiti u kontekstu slobode kretanja apstraktnih oblika površinom papira, ali i kao putovanje koje je složen proces istraživanja medija, koje je samo po sebi spoznajni proces, te kao takav služi i putovanju umjetnice unutar sebe same. Element kretanja koji se provlači kroz ova tri rada simbolika je rasta umjetnice, koji se događa procesom istraživanja.
Prostorna putovanja izložba je koja ima dvije dimenzije, fizičku i metafizičku. Fizičku dimenziju putovanja određuje kretanje stvarnim prostorom ili prostorom podloge, koje je vidljivo, dok metafizičku dimenziju čini unutrašnje putovanje umjetnica. Iako osobno, i naizgled nevidljivo, metafizičko putovanje iskazano je u umjetničkom radu. Prepoznajemo ga u oronulim fasadama kuća i betoniranih mjesta na kojima su nekada bile livade, koja predstavljaju sjećanje i potragu za srećom u radovima Ive Muškić, u dijelovima krajolika isprepletenih nemirnim linijama, kao znacima unutrašnjih previranja u radovima Suzane Ososlije i u kretanju i rastu naizgled krhkih ameba u radovima Ide Bugarić Đuka. Time ove tri umjetnice ruše barijeru između dva svijeta, fizičkog i metafizičkog, pojavnog i spoznajnog, donoseći pogled i u jedan i u drugi.