Osječka publika već je dobro upoznata s Amirom Medunjanin, a svaki njezin nastup u gradu na Dravi, rasproda se vrlo brzo. Tako je Amira zabilježila nastupe u dvorani kina Europa, u dvorištu Stare pekare i ispred Fakulteta agrobiotehničkih znanosti. Međutim, po prvi puta pred svjetla reflektora stala je na pozornicu koncertne dvorane Franjo Krežma.

Kakvi su prvi utisci, kako oni vezani uz onaj vizualni dojam, tako i zvučni, Amira nam je rekla odmah po završetku njezinog dvosatnog koncerta, održanog 28. ožujka.

„Prije svega dvorana je apsolutno remek djelo, perfektno s obzirom na izgled i stvarno sve čestitke arhitektu, jer je savršena, a akustika je mrak. Dvorana izgleda svjetski i bili smo oduševljeni kada smo kročili u nju. Naravno, i publika je bila divna i zahvala. Svaka im čast na tome zbog čega se na kraju osjećam kako sam im ostala dužna.“

Kada će „otplatiti dug“ svojoj publici još nije mogla točno precizirati s obzirom na užurban raspored koncerata, ali želja za novim nastupom u Osijeku već polako tinja. Kolika je dobra povezanost između Amire i osječke publike svjedoči svaka puštena suza tijekom izvedbi, svaki gromoglasan pljesak na kraju pjesme i ovacije koje su se mogle čuti na kraju koncerta. Stoga nas je zanimalo koju ocjenu, od 1 do 5, je dobio Osijek i njegova publika. Odgovor je bio više u stilu Eurovizije:

„12 points!"

Amira je u petak navečer nastupila u pratnji dvaju talentiranih i mladih glazbenika. Na violini je bio Leopold Stašić, a na harmonici Antonio Vrbički. Uistinu predivan spoj dva instrumenta koji uz sevdalinke čine zadivljujući spoj tonova. Zato nas je zanimalo koji joj je instrument srcu draži.

„Iskrena da budem, ja kada sam krenula pjevati, harmonika mi nije bila dragi instrument jer sam živjela u drugom svijetu glazbe. Način na koji se harmonika svirala mi nije odgovarao. Po meni je bila preforsirana, međutim onda sam ju tijekom karijere doživjela na drugačiji način. Ono što zapravo harmonika može napraviti je čudo, jer je kod nje prisutna i ritam sekcija i djeluje kao solo instrument, a može se ponašati i kao mini orkestar. Kod bilo kojeg instrumenta karakteri su veoma ključni, a Leopoldova violina je fantastična! Violinu sam oduvijek voljela, a i prije sam je imala u bendu, ali trenutačno su mi oba instrumenta podjednako draga" – zaključuje Amira, nadovezujući se na talente i perspektivu koji spomenuti dvojac ima.

„Karakteri Leopolda i Antonija su vrlo zanimljivi i odlično se upotpunjuju čineći savršenu glazbenu sinergiju i čaroliju. Taj spoj mi je apsolutno nadahnuće jer nisam uopće mislila da ću naići na ovako nešto tijekom karijere. Njih dvoje uistinu zvuče kao orkestar. Pjevala sam s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, proslavljenim norveškim Trondheim simfonijskim orkestrom, Crnogorskim simfonijskim orkestrom, ali ova ekipa je nešto posebno."

I uistinu kada se gleda presjek karijere koja je započela 2003. s albumom „A Secret Gate“, a nastavila rapidno rasti od 2005. i prvog debitantskog albuma „Rosa“, 20 i kusur godina nastupanja na sceni čini se mnogo. Koliko vrijeme brzo leti kada si na pozornici, Amira zna najbolje.

„Vrijeme trči, a na sceni pogotovo. Sada smo svirali dva sata, a činilo mi se kao da smo svirali ni 30 minuta.

Kada ovako promatram cijelu karijeru ne bi mijenjala niti jednu sekundu, baš ništa!„

Dok je Amira sa scene dobro znana, zanimalo nas je tko je ona kada nije ispred svjetla reflektora, mikrofona i monitora i gdje ju se može pronaći.

„U prirodi… jer me to relaksira i vraća mi energiju. Volim planine, jezera, ali za morem nisam toliko luda, zbog vrućina i gužvi. Volim i spavati puno, nekad kao zimski san, pa tako znam zaspati i po 15-16 sati. Svi me drmaju i provjeravaju jesam li živa“ –

kaže Amira s osmijehom te nadodaje kako najviše voli tišinu, mir, drage prijatelje i ljude s kojima može popiti kavu, izjadati se ili radovati, ali koji su uvijek tu, oni pravi istinski prijatelji.

Svi mi se tijekom dana uhvatimo kako pjevušimo neku pjesmu dok se vozimo na posao, dok obavljamo kućanske poslove i slično. Amira je bila toliko slobodna pa je otkrila što ona pjevuši u sebi ili naglas kada nije na glazbenoj pozornici.

„Zavisi o čemu i o kome razmišljam u tome trenutku. Ovisno o momentu, raspoloženju i energiji. Bude tu i tužnih i veselih i „osvetničkih“ – kaže Amira u šali i nadodaje: „svatko u bendu voli nešto svoje slušati, što ih opušta, tako Leopold često dok putujemo zna pustiti klasiku, a ja stvarno mogu slušati sve.“

Sve su nas barem jednom u životu pitali koja nam je najdraža boja, pa smo u tome tonu upitali Amiru s kojom bojom bi ona usporedila svoj glas kojega svi hvale i kojemu se toliko dive.

„S crnom bojom. Pjesme koje izvodim dolaze iz dubine i tamnila duše na svjetlo. Najbliža mi je upravo zbog toga crna boja i volim ju, ali ona i odgovora porukama pjesama. Ne kaže se bez veze crni sevdah. Ova je boja najteža, ali meni najdraža.„

Uvijek na svojim nastupima, Amira je prepoznata po lijepim haljinama i nakitu, pa nas je zanimalo krije li se tu i kakva amajlija, amulet ili talisman – svojevrsni nosaš sreće pred nastupe.

„Imam ih, i to više. Neću otkriti koje jer su mi rekli ako kažem da onda više neće djelovati. Svakako bi istaknula prsten kojeg uvijek nosim sa sobom, a dobila sam ga u Vancouveru. Pripadao je Jagodi Flory - kantautorici i interpretatorici pjesama na judeošpanskom, zaboravljenom jeziku bosanskih Sefarda, a koja je pjevala do svoje 97 godine. Preminula je 2021. u Sjedinjenim Američkim Državama, a voljela je pjevati sevdalinke i bosanske narodne pjesme. Njezina porodica poklonila mi je njezin prsten s kojim osjećam posebnu povezanost.“

Na pitanje hoće li joj prsten pomoći da i ona dočeka 97 godinu nastupajući, Amira odgovora:

„Bog vas čuo! Može, samo da budem zdrava i vitalna!“

Stoga Amiri želimo još puno punjenja energijom u prirodi kako bi nas i sve vas čitatelje i slušatelje njezine glazbe uveseljavala barem do tamo neke 2070.!